Imaju Srbi te zavjetne trenutke, kad je kristalno jasno ko je vjera, a ko je nevjera, koja je strana Miloševa, a ko služi Muratu, i kad sve što vrijedi u Srpstvu stane u vjeru, uz Miloša. Pobuna Crnogoraca protiv otimačine Crkve je takav trenutak; podrška njima od vaskolikog Srpstva svjedoči toj zavjetnosti.

Imali smo zavjetni trenutak i 1999. Imali smo ga i ranih devedesetih. Kad je sve Srpstvo stajalo na pravednoj strani, na srpskoj strani. Posjedovao je svaki od tih trenutaka i svoje nevjere, svoje krivokletnike, svoje izdajnike i ima ih i ovaj danas. Ali iz svake od tih zavjetnih iskri se ovaplotila narodna volja za životom i opstankom, nekad u prkosu, nekad u državotvorstvu, nekad u potrazi za spasenjem. Ovo su oni njegoševski udari u kamen koji rasplamte životvorni plam vječne zublje za naredno pokoljenje.

Molitveno okupljanje u Podgorici, 3. 1. 2020. (Fotografije: Mitropolija crnogorsko-primorska)

U slučaju Crne Gore, protesti protiv zakona o otimanju Crkve su i nešto više od iskre iz kamena; oni su i obnova zavjeta za koji se, nama, ostalim Srbima, činilo da je napušten.

Crna Gora, oltar pravi, više od sedamdeset godina nije imala ovakav zavjetni trenutak, već sedamdeset godina iskra je bez udara „u kam očajala“. Više od sedamdeset godina Crnogorci ne znaju jesu li Njegoševi ili Sekulini, jesu li Pavla Đurišića ili bratoubice Tempa. Nama ostalim Srbima njihova izjašnjavanja na širokom spektru od Srbina do bezmalo ustaše ostavljahu nedoumice i zebnje oko srca preko sedamdeset godina. Sedamdeset godina rasrbljavanja Crnogoraca je toliko okuražilo agresora da se odvažio udariti u srce njihovog utuljenog Srpstva: na svete mošti Vasilija Ostroškog i Petra Cetinjskog, na krst Jovana Vladimira…

Jesmo li braća ili smo razbraća, bilo je sve opravdanije pitati.

Nije bilo otpora demokratski namještenom referendumu o otcjepljenju 2006. godine.

Nije ga bilo previše ni pri utjerivanju u NATO pakt 2017. godine.

Molitveni hod u Pljevljama, 3. 1. 2020. (Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska)

Crnoj Gori je ovakav zavjetni trenutak bio nužan baš kao spasenje, jer predugo je trajalo bauljanje i trapanje od korisnog ka pogubnom. Moralo je doći do udara na svetinje koje se brane bezuslovno, da bi se odustalo od uslovljavanja i koketiranja sa silom koja im prijeti, simovićki rečeno.

Jer Srbin nema običaj da vidi kamu dok mu ona ne sijevne pod vratom, a od otimanja Crkve do jame i kame, kratak je put. Posebno kad vam crkve otimaju unuci jamara.

Zavjetni trenutak ne jemči pobjedu u materijalnom smislu. Ali garantuje katarzu.

Molitveni hod u Beranama, 3. 1. 2020. (Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska)

Ko je prkosio bombarderima na beogradskim mostovima 1999. tome NATO nikad neće biti mio, ma koliko miliona dolara Amerika potrošila na preumljivačku propagandu. Ko je legao u rov 1992, taj nikad neće podržati ukidanje Republike Srpske. Ko se mrzne paleći svijeće pred hramovima Podgorice, Nikšića, Berana, Bara, Herceg-Novog, taj je zauzeo busiju osokoljen i zaštićen voljom čitavog pokoljenja sličnih sebi, ubijeđenih da brane sveto, da su jedinstveni u zavjetu i da je borba uzvišenija od neizvjesnosti poraza i pobjede. Bez muke se sablja ne iskova, a ovih dana po Crnoj Gori muka kuje sablje budućih nosilaca srpske vječne zublje.

Dramaturgija kolonijalnih namjesnika obučenih i naviklih da vladaju obmanom, nuždom i političkim sladostrašćem će nastaviti da podriva snagu pokreta i protesta. Crvi sumnje će svaki dan biti podmetani čistoj savjesti i pravednoj volji branitelja Ostroga i Đurđevih Stupova. Neće biti lako održati jedinstvo, usredsređenje i vjeru u pobjedu, ali katarzična vjera u pravednost i u srpsku istinu je već postignuta i ne može biti pobijeđena.

Okupljanje u Kotoru, 3. 1.

Zato, braćo Srbi, u pamet se, ali i u srce, uzdajte. Neka vam plamti vječna zublja. I neka vam je na spasenje obnovljeni zavjet.

 

(Srbist, 3. 1. 2020)

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here