Prije nekog vremena, u ne baš nekvalitetnim časopisima pojavili su se tekstovi. U jednom kako je neutješna udovica našla smirenje sa psom u krevetu. A u drugom kako su naučnici, „autoriteti“ dokazali kako muška brada ima više bakterija (da je zagađenija) od pseće dlake. To je u najkraćem, prepričani tekstnmnmhjovi. Oni su napisani tako suptilno i lukavo da čitaoca razoružavaju i odvode na skroz pogrešan put, i nisu uopšte bezazleni. Muška brada je upravo kroz vrijeme simbolizovala snagu, muževnost, mudrost. A „autoriteti“ kroz jedn lukav metod navode nas na zaključak: brada fuj, a pasja dlaka, pas je in.

Neću se doticati činjenice da monasi imaju bradu.

Čovjek i ne sluti koliko je važan dvjema stranama i one se međusobno bore preko njega. Od praroditeljskog grijeha pa do svršetka svijeta sve je neprekidan uzročno-posljedični proces. U tom procesu centrali subjekt je čovjek, na kojeg svojim moćima (nevidljivim silama, pomislima, mislima..) djeluju dvije strane. Jednu stranu prožima Stvoritelj, a drugu lukavi imitator i iluzionista. Obe strane imaju svoje izvore sistema vrijednosti koje su prisutne u svim segmentima (duhovnom, emotivnom, racionalnom, političkom, ekonomskom..) čovjekove ličnosti i ljudskog društva, kroz sva vremena, samo u različitim odnosima. Krajnji cilj prve strane je Spasenje čovjeka, a druge, čovjekovu dušu anestezirati, čovjeka robotizovati, uništiti, i na kraju ga zamijeniti svojim „čovjekom“. Druga strana na prvu ide suprotnošću. Na Istinu – laž. Na pravdu – nepravda. Na ljubav – strasnom mržnjom, na smirenje – nemirom, na hrabrost – strahom, na smisao – besmislom i ništavilom, na život – smrću, na skromnost – pohlepom, na čovjeka – nečovjekom. Obje strane imaju svoje moći, moć Stvoritelja je neuporediva, i druga strana mu se pokorava i nikada protiv Njega ne ide u direktan sukob, nego pokušava da uništi ono što je On stvorio – čovjeka. A čovjek među tim stranama je kao list među vihorovima – što je čovjek bez Stvoritelja. I u nemoći, a onom koji vjeruje, Bog se javi.

Čovjek je istinski slobodan u donošenju svojih odluka, ali svaka odluka ima cijenu. Prva strana ne želi čovjeku da nameće na silu ni dobro. Optimizam i nada je u tome što je Bogu sve moguće, on je unaprijed vidjeo izbor čovjekov i njegovo krajnje spasenje jer ga u protivnom za poraz, ne bi ni stvorio (ne treba da nas zbunjuje broj spasenih…) dok druga strana nema snagu da išta nameće, već se služi prevarom, lažima, obmanom, i nevjerujući čovjek u takvim okolnostima sklon je grijehu i padu.

Ono što druga strana proizvede, izazove kao loše, zlo, Bog preokrene na dobro. Vrhunac te pobjede jeste u pobjedi nad najopasnijem oružjem druge strane za čovjeka – pobjedi nad smrću kroz Vaskrsenje. „… smrću smrt pobijedi i svima u grobovima život darova.

Ta dva izvora sistema vrijednosti možemo grubo nazvati religiozni i protivreligiozni. Koliko je taj religiozni sistem vrijednosti važan a naročito Pravoslavlje za Srbe može se donekle sagledati i u ponašanju Srba kroz ratove. U prošlosti dok su Srbi bili više religiozni nisu činili ratne zločine, radije su nevino postradali, jer su znali da je nevino stradalim zagarantovano Carstvo Nebesko. Dok u posljednjem ratu, kad je bilo manje vjerujućih, bilo je pojedinaca Srba koji su iz osvete ili kog drugog „naloga“ lukavog činili zločin. Podrazumijeva se da u svijetu ima jako puno zloupotrebe religije, ali ta zloupotreba dolazi od antireligioznih snaga, kao što postoje i oni ljudi koji sebe smatraju nevjerujućim a ne čine zlo, zbog svoje savjesti, koja je jedna vrsta eha čovjekovog odnosa prema Bogu. Takav čovjek u zavisnosti od intenziteta izazova i iskušenja postaje očigledno jedno ili drugo, vjerujući ili nevjerujući. Možemo samo spomenuti i uticaj kaznene politike države, ali koja nije presudna na činjenje zlodjela.

Zbog ogromne važnosti religije, Pravoslavlja u Srba, koje je i njihov najdublji i najsnažniji identitet, ovaj tekst mogao se nasloviti i sa: Za Kosovo i Metohiju do smrti i ne u NATO. Jer Kosovo i Metohija je upravo onaj sistem vrijednosti kojeg nadahnjuje prva strana. To je onaj korijen preko kojeg se crpi život vječni. Srbi sa Kosovom i Metohijom u srcu imaju hrabrosti dati i svoj tjelesni život za vrijednosti prve strane i da u tome vide najdublji smisao i radost, a ne nikakvu žrtvu. I ne u NATO, jer bi ulaskom u NATO, kroz jedan proces, izgubili sebe i svoje vrijednosti i prokockali bi darove i loše odigrali ulogu koju smo dobili kao jedan od istorijskih naroda.

I zato ne može se reći da Srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik blokira funkcionisanje BiH i formiranje Savjeta ministara BiH tako što ne prihvata nelegitimni uslov, a to je slanje Godišnjeg nacionalnog plana (ANP) u Brisel i članstvo u NATO, već to čini srpski narod čija je želja duboko povezana sa njegovim opstankom i odbranom identiteta tako što neće u NATO. Dodik je ovom prilikom, dok se tako ponaša, samo javni izraz takve volje srpskog naroda. Isto tako ne može se reći da Srbi neće u NATO zbog Rusije i Rusa. Oni neće, ne samo zbog toga što je NATO izvršio agresiju, što se svrstao na protivničku stranu Srba, već što bi ulazak u NATO vodio u promjenu identiteta srpskog naroda, ozakonili bi nenormalnosti (istopolni brakovi, incest, pedofilija, a možda čak i sodomija…). Bili bi ono što nikad nismo bili, a ljudske vrijednosti i osobine – dobro i zlo, nepromjenjive su kroz sva vremena.

A zašto ne reći da ne trebamo u NATO i zbog realne opasnosti da bi Srbi ginuli za tuđe interese pa i da se sukobe, ulaskom u NATO sa bratskim ruskim narodom od kojeg zlo nikad nismo trpili.

Banja Luka, Predsjednik SNP – Izbor je naš

28.10.2019. Dane Čanković

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here